Upoznaj Ljubuški

Područje Ljubuškog kako svjedoče i brojni povijesni ostaci bilo je vrlo poželjno mjesto za naseljavanje još od davnih vremena. Prvi stanovnici za koje znamo na području Ljubuškog bili su Iliri- Daorsoni/Daorsi koji su se naselili u dolini Trebižata. Daorse su kasnije protjerali ratoborni Ardijejci i Delmati, koji su kratkak period bili naseljeni u zapadnom dijelu Ljubuškog. Brojni ostaci pokazuju nam kako se buran i aktivan život odvijao u vrijeme ilirskog doba. Kamene gomile kojih u Ljubuškom zacijelo ima više od 1000 služili su uglavnom kao nadgrobni spomenici uglednijim pripadnicima ilirskih rodova. Pad Ilirskih plemena i dolazak Rimljana na područje Ljubuškog korjenito je izmijenilo etnološku, topografsku i gospodarsku sliku. Svjedoci te promjene su i dva naselja iz rimskog doba: Bigeste (u Radišićima i na Humcu ) i Pagus Scunasticus (vjerojatno na Mostarskim Vratima). Naselje Bigeste je prvotno bila putna postaja zatim rimski vojni logor čiji su ostaci iskopani na lokalitetu Gračine na Humcu. Pagus Scunasticus bilo je veteransko naselje (otpuštenih rimskih vojnika ) o čemu nam svjedoče dvije natpisne kamene ploče koje su pronađene na lokalitetu Zorbinovac. Brojni kameni natpisi, najčešće nadgrobni, koji govore o vojnim postrojbama u kojima su služili aktivni i isluženi vojnici čuvaju se u Franjevačkom muzeju na Humcu. Poslije Rimljana na područje Ljubuškog u VII. stoljeću prodiru Hrvati. Zbog oskudnih ostataka iz tog razdoblja možemo reći kako je ljubuški kraj počeo gospodarski i kulturno nazadovati.

Jedan od rijetkih ostataka i jedan od najznačajnijih je svakako glasovita Humačka ploča, natpis na starohrvatskoj ćirilici iz 12. stoljeća. Natpis govori o gradnji crkve sv. Mihovila župi nepoznatog imena. Najbrojniji srednjovjekovni spomenici u Ljubuškom zasigurno su stećci. Na 45 mjesta u Ljubuškom evidentirano je oko 600 stećaka. Poznati arheolog Radoslav Dodig navodi brojku od 617 stećaka. Ipak ono po čemu je Ljubuški najpoznatiji je srednjovjekovna kula na vrhu brda Butorovice iznad Ljubuškog koja je 2004 godine proglašena nacionalnim spomenikom kulture. Narodna predaja pripisuje njenu gradnju hercegu Stjepanu Vukčiću Kosači, premda je starija od njega. Kada su Turci 1472. godine osvojili Ljubuški dogradili su bedeme oko kule, sagradili nastambe za momčad i sagradili džamiju 1558. godine.

Poslije turske vladavine na vlast dolazi Austro –Ugarska Monarhija. Berlinskim kongresom Austrija je dobila suglasnost da okupira BiH. Vojska Austrijskog generala Jovanovića ušla je u Ljubuški 2. kolovoza 1878. godine iz pravca Vrgorca. Razdoblje Austrijske uprave (1878.-1918.) značilo je preporod za Ljubuški u pogledu infrastrukture, poljoprivrede, industrije, kulture i administracije. Godine 1884. kulturno osviješteni franjevci predvođeni fra Anđelom Nuićem po uzoru na brojne Europske muzeje utemeljili su svoj muzej na Humcu pored Ljubuškog. Muzej na Humcu je ujedno i najstariji muzej u BiH. Također, važno je napomenuti da se uz muzej u samostanu na Humcu smjestila bogata knjižnica koja danas broji preko 20 000 naslova iz razdoblja od 16. do 19. st. i obuhvaća gotovo sva područja prirodnih i društvenih znanosti.

Prvi svjetski rat (1914.-1918.) donio je Ljubuškom: glad, neimaštinu, španjolsku bolest i druge nevolje. Slično stanje potrajalo je i u vrijeme Kraljevine Jugoslavije (1918.-1941.). Razdoblje od 1945. do 1990. vezano je za komunistički i socijalistički sustav FNRJ(SFRJ). U tom su se periodu mnogi Hrvati iselili. Ipak, Ljubuški se razvijao u industrijskom i poljoprivrednom smislu, premda taj tempo nije bio brz. Nakon Daytonskog mirovnog sporazuma Ljubuški je u okviru Federacije BiH ušao u Županiju br. 8 zajedno s Grudama, Posušjem i Širokim Brijegom.